- PIŠE: Magda Peternek

Znate već da volim narodne izreke, jer su one ’’prošle’’ svašta, pa im se mora vjerovati. Međutim, ima nekih koje mi baš nijesu jasne, kao ni to iz kog razloga su se uselile u narod. Jedna od takvih je i ona koja kaže- glup k’o točak. Vala ne mislim da je točak glup! Eto, kakvi smo pametni, pa smo jednom od najbitnijih izuma u ljudskoj istoriji dali epitet glup,a da nije bilo tog ’’glupog’’ točka, ne bi bilo ni ovog svijeta oko nas, kakav danas poznajemo.
Drugarice i drugovi, ili ako vam više prija i godi, draga gospodo, oholo i nesmotreno se koristimo epitetom glup, a i onaj,,pametan‘‘ tako olako dajemo. Pogledajte samo-okružuju nas pametni telefoni, pametni kompjuteri, pametni televizori, pametni automobili, pametni frižideri, a sada i pametne zgrade.Sve pametniji do pametnijeg, ili bolje reći sve gluplji do glupljeg. Našim izumima i kreacijama dali smo titulu pametan, a jedni druge nazivamo glupima. A ko je sve te pametne stvari napravio? Pa mi. Mi ovako ’’glupi’’. Malo paradoksalno zar ne? Malo više, bogami, ali paradoksi su naši vodiči kroz život, pa i ne čudi.
Odavno mi je nažalost jasno, da što više pravimo tzv. pametne stvari, one nam vraćaju tako što nas prisvajaju sebi i što nas u sebe integrišu. A mi? Mi postajemo otuđeni. Svi smo povezani, a tako beskrajno udaljeni. Na društvenim mrežama stotine, čak i hiljade prijatelja, a nikada nijesmo bili usamljeniji. Kada nijesmo imali pametne telefone, imali smo prava druženja. Znali smo da zavrtimo onaj ’’glupi’’ točak sreće i u sebi i u drugima. Sigurno su mnogi od vas odrastali krišom jedući komšijsko voće. U mom komšiluku bila je jedna šljiva i jabuka i nijesmo joj dali da pošteno sazri, a da ne krenemo u ’’lopovluk’’. Nažalost, sve je manje ovakvih priča i sjećanja. Napravili smo pametne mašine i postali zavisni od njih. Kad bi se samo na jedan dan svima oduzeli mobilni telefoni, nastao bi opšti haos, prije svega u glavama mnogih. Da se razumijemo, nijesam ja protiv progresa i nijesam došla na ovaj svijet, a ni u ove novine da pametujem, ali sam apsolutno protiv da pogonsko gorivo za pametne stvari budu naše duše. Zar nijesmo taj naziv pametni, mogli zamijeniti mnogo ljepšim nazivom-korisni. Skloni smo da jednostavne stvari bespotrebno komplikujemo, skloni smo kinđurenju, misleći da time mnogo čemu dajemo vrijednost. Ne bih rekla da smo glupi, prije možda lakovjerni. A u toj lakovjernosti postali smo snobovi. Naše duhovno biće je degradirano, svelo se sve samo na želudac, a mi to prihvatamo i varimo. Ali, to nije sve, otišli smo i korak dalje. Počeli smo da volimo naše pametne uređaje, čak i više nego svoje ukućane. Kada biste pitali gejmera šta voli, rekao bi svoj kompjuter, na kome igra, kada biste ’’jutjubera’’ pitali šta voli, rekao bi svoju kameru kojom snima, dok bi vam prosječni penzioner na isto pitanje odgovorio da obožava svoj TV, na kome gleda,,Parove‘‘ i,,Zadrugu‘‘ i s kojima ide na počinak, a bogami se s istima i budi. Slika jedne porodice u skoro svakoj kući današnjeg nam ’’pametnog’’ života izgleda ovako- dok otac odgovara na elektronsku poštu, majka ’’lajkuje’’ fotografije sa krštenja prijateljičinog djeteta koje nikada u životu nije ni vidjela ni upoznala. Sin je pored računara opčinjen najnovijom igricom. Ćerka u sobi gleda maraton horor filmova, jer počeo je raspust, pa šta bi pametnije radila!?
Dakle, bez međusobnog gledanja, bez živog razgovora. Samo prazne besomučne mašine koje gospodare našim životima. Ne daju da im uteknemo. Pametuju nad našim jedinim životom. Ščepali su nas surovim rukama i vode u jalovi virtuelni svijet. Svijet nepismenosti i otuđenosti. U svijet bez empatije. Nemilosrdni svijet, koji sistematski i bolno ubija ljudsku dušu. E, ja bogami ne dam! Neću da dozvolim da postanem rob sopstvenog života. Neću da zaboravim miris stare požutjele hartije, gotovo potpuno iscijepane knjige iz biblioteke. Nego, šta to bješe biblioteka? Neću da mi oduzmu Toma Sojera, Robinzona, Pepeljugu, a bogami ni Snežanu i njenih sedam patuljaka. Hoću da svojim zagrljajem, živom riječju i blagim osmijehom pokažem i dokažem suštinu ljudskog bitisanja. Nema te pametne mašine koja će moj ’’glupi’’ točak zaustaviti. Neću da zaboravim svoj jezik, svoju ćirilicu i spajanje jednog naroda kroz knjigu. Neću da me svakodnevno bombarduju ubjeđenjima da živim u vremenu pametnih mašina i njihovih glupih vlasnika. Uloga svih mašina jeste da služe nama, a ne mi njima. Ostaću dakle vjerna životu kako on to i zaslužuje, dostojanstvenom i živom. Nasmijanom i predusretljivom. Nikakvo pametovanje svih mogućih mašinerija neće mi prepriječiti put.
Zato, dragi moji, isključite se malo iz virtuelnog svijeta. Uđite u nečiju dušu, pustite druge u vašu. Prijaće vam. Ja sam se ušuškala. I ja i moj bič. Jer robovanje ’’pametnim’’ mašinama je kič.
(Autorka je pjesnikinja)